RUSKI JEZIK NAUCI LAKO/Lekcija 43

Ruska Federacija ili Rusija je država na istoku Evrope i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima deveto mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila i Pakistana, Nigerije i Bangladeša). Glavni grad je Moskva. Rusija je najveća od svih nezavisnih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Danas je vodeća zemlja u Zajednici Neovisnih država, ODKB, Šangajske organizacije za suradnju. Igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni, članica je G8, stalna članica Ujedinjeni narodi i članica grupe BRIC. Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine, dok je pokušaj širenja ove države na područje Balkana u 9. vijeku bio zaustavljen u ratu s Bizantom. Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom koja se bazirala na trgovini između Skandinavije i Bizanta, ali je njena decentraliziranost bila faktor koji ju je na na kraju doveo do samouništenja. Odlučujućim za kasniju historiju istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Evrope. Od prve polovice 12. vijeka Kijevska Rusija se našla oslabljena u neprestanim građanskim ratovima raznih prinčeva koji se bore za krunu velikog kneza što na kraju dovodi do njenog raspada. Ratovima oslabljeni centar države je u potpunosti izgubio kontrolu tako da u drugoj polovici 12. vijeka nastaju nova ekonomsko politička središta, a jedno od najvažnijih je Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja na području današnjeg grada Moskve. Invazija Mongola u 13. vijeku dovodi do potpunog uništenja Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, a najvažnije među njima će ubrzo postati novostvoreno Moskovsko kneževstvo koje nastaje podjelom Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja. Ubrzo ovo novo kneževstvo dobiva na važnosti zbog svoje lojalnosti prema Mongolskim gospodarima tako da dobiva posao skupljanja poreza koje su dužne uplaćivati ruske kneževine svojim gospodarima. Već od 1328 kneževi Moskve nose titulu prvo velikog kneza Moskve, a ubrzo potom i velikog kneza Vladimira-Suzdalja. Dodatnu legitimnost tamošnji vladari dobivaju te odlučujuće 1328. godina kada se metropolit seli u čime ona postaje i vjersko središte ruskih zemalja. Oslanjanjući se na svoje dobre odnose s mongolskim osvajačima, Moskva je započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara. Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev. U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja. Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.